Tinček i timijan ili priča o normalnosti

Priča treba malo pozadine da bi bilo jasno o čemu govori. Tinček je mačak koji jako voli jesti. Jednostavno rečeno, proždrljiv je. Jako. Njegov idealan dan bi počeo uz punu zdjelicu, nastavio se uz punu zdjelicu i završio, da, pogodili ste, uz punu zdjelicu. Mačak živi s još četiri mačke i zbog njegove proždrljivosti u obitelji imaju prilično kompliciran režim hranjenja. Da ga nemaju, Tinček bi pojeo sve što bi drugi možda dobrovoljno ili malo manje dobrovoljno ostavili. Ovako Tinček pojede svoju porciju (zbog prekomjerne težine dobiva samo mokru hranu, i to ne biljnu, već mesnu) i možda još sasvim malo sa strane, da ne bude previše tužan. Budući da toliko voli jesti, nimalo nije izbirljiv. Zapravo mu je sasvim svejedno što je u zdjelici ili pored nje, dok god barem malo podsjeća na hranu. Jede čak – PAŽNJA!!!, oni s osjetljivim želucem neka preskoče na početak sljedeće rečenice – i eventualne povraćotine svojih mačjih cimera. Uf. Ali, na veliko iznenađenje svojih ljudskih skrbnika, pokazalo se nakon nekoliko godina zajedničkog života da čak i Tinček ima granicu koju ne prelazi. Sve je dobro, sve je njam, sve je fino, ali kad Tinček pred sobom ugleda premium super kvalitetnu konzervicu s piletinom i dodatkom timijana – tu Tinček povuče crtu. Nema šanse. Ne. Ni u snu. Neće ni probati. Timijan je crta koju Tinček živ ne prelazi.

Preskočimo sad na veganstvo, živahno i meko, kao što Tinček skače prema svojoj zdjelici s hranom.

Kako je bilo teško biti vegan prije dvadeset ili trideset godina, neki od nas mogu samo zamisliti, dok su drugi to zaista doživjeli. Ismijavanje, prevrtanje očima, ogovaranje. Lažna ili stvarna zabrinutost za zdravlje. "To nije prirodno, čovjek nužno treba meso za normalan život, a što s proteinima, pa barem mlijeko i jaja, biljkama se ne mogu zadovoljiti sve potrebe...", a da ne spominjemo osjećaje biljaka i bivanje na pustom otoku s prasetom. Uf, kako bi tada izgledala rasprava o veganstvu na nekoj društvenoj mreži, da su tada postojale. Bili bismo barem luđaci, čudaci, naporni i izopačeni. Zapravo, još uvijek smo to u nekim sredinama, ali u puno manjoj mjeri.

Danas biti vegan više nije tabu. Ne moramo više voditi revoluciju. Slobodno se krećemo među drugim ljudima, u restoranima možemo normalnim tonom pitati što imaju za nas, ne moramo šaptati ni u trgovinama, slastičarnicama, pekarama. Toliko nas je da smo postali važna potrošačka skupina, za naše novce se trude čak i proizvođači koji su još do nedavno riječ "vegan" koristili kao psovku. Okupljamo se na velikim događanjima, okupljamo se na manjim, uživo i online, imamo udruge, bezbroj grupa na Facebooku, stranice s receptima, restorane s isključivo veganskom hranom, čak i hotele i odmarališta. Biti vegan više nije bauk. Veganstvo je danas gotovo potpuno normalizirano, vegani više nismo čudaci. Ali, pozor! Samo dok ne dođemo do svog timijana – veganske hrane za pse i mačke! Tamo povlačimo crtu koju ne prelazimo, to je naš "nema šanse", naš "neću ni čitati, ni razmišljati, ni slušati", naš "nisam ja čudak".

Biljna hrana za pse, a još više za mačke, tema je na kojoj danas puca naša normalnost. Ako ne želiš biti čudak kao što su to bili svi vegani prije trideset godina, onda o tome imaš čvrsto formirano mišljenje. "Ja sam vegan, što znači da ne mučim svoje životinje. Zato im nudim prehranu koja je za njih jedina prikladna. Za pse mješovita, koja obavezno sadrži barem dio mesa, a za mačke isključivo mesna." Znamo lekciju – psi su svežderi, mačke obavezni mesojedi.

Kad se u veganskoj zajednici pojavi netko tko potiho ili čak glasno kaže (napiše...) da možda ipak nije tako, da se možda može i drugačije, da istraživanja govore..., da praksa pokazuje..., da on svoju životinju hrani drukčije..., uf... Tada smo opet tamo gdje smo bili prije trideset godina. Zapravo je još gore, jer ne dolaze udarci izvana, već se većina agresije događa unutar zidova veganske "zajednice". Taj netko tko se usudio odmah je proglašen zlostavljačem životinja, ispranog mozga, sigurno na nekoj drogi, otišao je k vragu, budala, bolesnik, ološ. To su sve stvarni komentari upućeni veganskom paru koji je 2022. godine javno na Facebooku objavio da svog mačka hrane veganskom hranom. To nisu komentari svejeda iz žutog tiska, nisu komentari neobrazovanih stanovnika neke zabačene selendre, niti članova lovačkih i mesnih društava. To su komentari vegana. "Prijatelji" i pratitelji nisu htjeli više informacija, nisu ih zanimali rezultati istraživanja, nisu htjeli saznati više. (Osim rijetkih iznimki.) Veganski prijatelji naišli su na svoj timijan, preko kojeg ne žele ni pogledati, povukli su crtu koju ne žele prijeći ni u mislima.

Zašto smo gotovo svi prihvatili mantru o svežderima i obveznim mesojedima i ne želimo o tome razmišljati ni sumnjati? Tko nam je tu mantru tako uspješno nametnuo? Zašto ne tražimo drugačija rješenja, ne žudimo za informacijama o tome što je još moguće? Zašto nas činjenica da svoju životinju hranimo mesom druge životinje, koja je zbog toga morala umrijeti, ne čini barem malo nelagodnima? Ne izaziva nelagodu. Želju za promjenom. Svijest da nismo iskreni prema sebi. Da nismo pošteni.

Je li ustrajanje na poziciji "ja sam vegan, ali svoju životinju hranim prikladno vrsti" i ponavljanje naučenih fraza išta drugo nego obrambeni zid koji nas štiti od toga da ne ispadnemo čudaci u očima drugih? Barem ne preveliki. Jer, "on je vegan, ali svojoj mački ipak kupuje meso". Dakle, sve je u redu.

Po čemu se taj neproziran i neprobojan zid, preko kojeg ne želimo i nećemo vidjeti, razlikuje od zida koji većini ljudi ne dopušta da iz svejedstva pređu u veganstvo? Je li "normalnost" vrijedna života drugih bića? Zar zaista ne bismo barem malo riskirali? Dovoljno da si dopustimo malo sumnje. Malo znatiželje. Možda ipak nešto pročitamo. Damo si priliku potražiti informacije. Ponovno promisliti svoja uvjerenja. Jer, što ako je briga za naše životinjske prijatelje sasvim moguća bez okrutnosti prema ikome? Treba samo zagrizti u timijan.