Sadržaj

 

1. Uvod
 

2. Potencijalno opasni sastojci

 

2.1. Mesna brašna i nusproizvodi

2.2. Restoranske i druge masnoće

2.3. Digest

2.4. Bolesni dijelovi tijela

2.5. Kontaminirane ribe

2.6. Mitotoksini

2.7. Antibiotici i hormoni

2.8. Konzervansi

2.9. Obrada

 

3. Povezane bolesti

 

3.1. Bubrezi, jetra, neurološke, živčano-mišićne i zarazne bolesti

3.2. Srčane bolesti, neurološki poremećaji, poremećaji vida i imunodeficijencija

3.3. Poremećaji zgrušavanja krvi

3.4. Kožne bolesti

3.5. Kongenitalne mane

 

4. Premium marke

 

5. Zaključci

 

6. Reference

 

 

1. Uvod

 

Više od 95 % kućnih ljubimaca u SAD-u zadovoljava svoje prehrambene potrebe iz jednog izvora: prerađene hrane za kućne ljubimce (Perry 1996). Zbog toga je industrija komercijalne hrane za kućne ljubimce izuzetno unosan posao. Godine 1998. prodaja pseće hrane u SAD-u iznosila je 5,9 milijardi dolara, a mačje hrane 4,7 milijardi dolara. Ti su brojevi predstavljali povećanje od 25 % u odnosu na 1993. godinu. S otprilike 55 milijuna pasa i 70 milijuna mačaka 1998. godine, svaki je pas toj industriji donosio otprilike 107 $ godišnje, a svaka mačka oko 67 $ (Gurkin & Fenstermacher 1999). Do 2002. godine vrijednost industrije hrane za kućne ljubimce u SAD-u iznosila je 11 milijardi dolara (API 2002).

Taj ogroman profit postiže se smanjenjem troškova i maksimiziranjem privlačnosti (okus, miris, boja i tekstura) prodanih proizvoda. Industrija koristi razne načine za smanjenje troškova, uključujući i one koji mogu predstavljati opasnost za zdravlje. Profit se održava dok su potrošači slabo informirani o tim rizicima.

Potaknuti tvrdnjama da "koriste samo najkvalitetnije sastojke", potrošači općenito pretpostavljaju da kvalitetni mesni proizvodi čine većinu komercijalne hrane za kućne ljubimce kojom hrane svoje životinje. Zavedeni reklamama koje prikazuju cijela pileća prsa, birane komade govedine i svježe žitarice, nesvjesni potrošači ne znaju da su proizvođači odavno zamijenili cijela pileća prsa pilećim glavama, nogama i crijevima; birane komade govedine mozgovima, jezicima, jednjacima i ostalim iznutricama, uključujući bolesna i čak kancerogena tkiva; a žitarice onima koje se smatraju neprikladnima za ljudsku prehranu zbog plijesni, kontaminacije ili loše kvalitete (Perry 1996).

Do 50 % komercijalnih brendova sastoji se od "mesnog brašna" i "nusproizvoda" – industrijskih eufemizama za razne dijelove tijela, klaonički otpad, 4-D meso (od životinja koje su uginule, umiru, bolesne su ili ozlijeđene pri dolasku u klaonicu), otpisanu hranu iz supermarketa i velik broj eutanaziranih pasa i mačaka iz skloništa. Staro ulje iz restorana s visokim udjelom opasnih slobodnih radikala i transmasnih kiselina; PCB, teški metali i drugi toksini, posebno iz ribe; bakterijske, protozoalne, gljivične, virusne i prionske kontaminacije, zajedno s endotoksinima i mikotoksinima; ostaci hormona i antibiotika; i opasni konzervansi; sve to prerađeno u hranu privlačnu psima i mačkama uz dodatak raznih dodataka, posebice tzv. ‘digest’ – juhe od djelomično otopljenih iznutrica pilića i drugih životinja (Gillen 2003). Znanstvenici u industriji hrane za kućne ljubimce odavno su otkrili kako obogatiti mješavinu inače nejestivih ostataka umjetnim vitaminima i mineralima, konzervirati je kako bi izdržala skladištenje i dulje od godinu dana, dodati pojačivače okusa i boje radi poboljšanja okusa i izgleda te ponuditi proizvod u obliku koji će privući potrošače.

Nije iznenađujuće da su zdravstveni rizici povezani s komercijalnom mesnom hranom za kućne ljubimce toliko ozbiljni da bi se o njima mogle pisati cijele knjige. Knjiga Ann N. Martin (2003), Food Pets Die For, na 161 stranici navodi kemikalije, konzervanse, hormone, pesticide, dijelove tijela bolesnih životinja koji se nalaze u komercijalnoj hrani za kućne ljubimce, kao i bolesti koje svaka od tih tvari može izazvati. Veterinar dr. Wendell Belfield navodi: “Unatoč tvrdnjama industrije da kućni ljubimci žive dugo i zdravo jedući komercijalnu hranu za kućne ljubimce, veterinari se rutinski susreću s dokazima koji govore suprotno u obliku bolesnih životinja. Često se susrećemo s akutnim reakcijama poput proljeva, povraćanja i kožnih lezija. Najčešće svjedočimo simptomima općeg pogoršanja zdravlja, smanjene funkcije organa, zatajenja bubrega u srednjoj dobi zbog prekomjernog unosa proteina, oslabljenog imunološkog sustava i alergijskih reakcija. Vidimo kumulativni učinak svih tih dodataka, toksina, olova i vrlo upitnih prirodnih sastojaka.” (Belfield et al. 1983). Kao veterinar, vjerujem da su bolesti poput raka, zatajenja bubrega, jetre i srca znatno češće nego što bi trebale biti te da je pogoršanje ili nastanak mnogih od njih izravna posljedica brojnih opasnih sastojaka komercijalne mesne hrane za pse i mačke.

 

2 Potencijalno opasni sastojci

 

2.1 Mesno brašno i nusproizvodi

Procjenjuje se da udio životinjskih trupova koji nisu namijenjeni za ljudsku prehranu u SAD-u godišnje iznosi od otprilike 50 % (Phillips 1994) do otprilike 20 % (Pearl 1997: Stanovništvo SAD-a godišnje konzumira 181,2 funte mesa bez kostiju po osobi. Ta stopa potrošnje stvara otprilike 44 milijarde funti životinjskog materijala neprikladnog za ljudsku prehranu.).

Kvamme je 2004. procijenio da se topljenjem godišnje u SAD-u proizvede oko 50 milijardi funti masti, loja i sala, mesno-koštanog brašna i drugih životinjskih proizvoda. Najviše mesno-koštanog brašna koristi se u dodacima prehrani za životinje: 43 % za perad, 23 % za hranu za kućne ljubimce, 13 % za svinje, 10 % za govedo i 11 % za druge svrhe, uključujući proizvodnju hrane za uzgoj ribe. S obzirom na njihove veće potrebe za proteinima, hrana za mačke obično sadrži više mesnih nusproizvoda (35–50 %) nego hrana za pse (25–40 %) (Halpin et al. 1999).

Vlasništvo većine brendova hrane za kućne ljubimce od strane multinacionalnih prehrambenih korporacija olakšava recikliranje životinjskog otpada u "mesno brašno" i "nusproizvode". A što se zapravo nalazi u njima? Kvalitetnog mesa – svakako ne puno. Kada se zakolju krave, svinje, pilići, janjci i druge životinje, od trupova se odvajaju birani komadi nemasnog mišićnog tkiva i organi koje cijene ljudi, a ostaju kosti, krv, glave, mozgovi, njuške, kljunovi, pluća, slezene, bubrezi, jetra, želuci, crijeva, ligamenti, potkožna mast, kopita, rogovi i drugi neželjeni dijelovi za daljnju prodaju kao "nusproizvodi" (Perry 1996). Cijela tijela sisavaca (krave, ovce, svinje itd.), milijuni tona njihova mesa i tisuće tona peradi godišnje su označeni kao neprikladni za ljudsku prehranu u klaonicama (Mason & Singer 1990). Uključeno je i "4-D" meso mrtvih, umirućih, bolesnih i onesposobljenih životinja, a zbog visokih troškova rada plastične ušne markice često se ne uklanjaju. Koristi se staro ili pokvareno meso iz supermarketa, često bez uklanjanja ambalaže od stiropora (jer bi to povećalo troškove rada) (Gillen 2003). Veterinar dr. Alfred Plechner definira nusproizvode kao "oboljelo tkivo, gnoj, dlaku, perje, različit klaonički otpad i trupove u različitim fazama raspadanja" (Plechner & Zucker 1986). Čak i poslastice za kućne ljubimce sadrže mesne nusproizvode; uglavnom svinjske uši i njuške, kravlja kopita i repove, kožu, bedrene kosti, hrskavicu morskih pasa te brašno od zečeva i jelena (Halpin et al. 1999).

Rakava tkiva iz američkih klaonica procjenjuju se na prosječno petnaest milijuna funti godišnje (Mason & Singer 1990). Iz vlastitog iskustva kao veterinar i savezni inspektor za meso, dr. PF McGargle zaključio je da "hranjenje životinja otpadom iz klaonica povećava rizik od razvoja raka i drugih degenerativnih bolesti... Osim toga, porast učestalosti raka podudara se s uvođenjem i sve češćom upotrebom mesnog brašna u hrani za životinje" (Pitcairn & Pitcairn 1995).

U američkim skloništima za životinje svake se godine usmrti nekoliko milijuna neželjenih pasa i mačaka, a mnoga njihova tijela također se prerađuju u mesno brašno. Proizvođači hrane za kućne ljubimce i tvrtke za preradu životinjskog otpada razumljivo nerado objavljuju korištenje nekada voljenih životinjskih pratitelja. Prema pisanju San Francisco Chroniclea, i National Renderers’ Association i uprava tvornice Modesto Tallow negirali su korištenje mesa kućnih ljubimaca. Ipak, zaposlenici, prodavači i državni inspektori naveli su da su redovito viđali topljenje pasa i mačaka u njihovim postrojenjima u Sacramentu i Modestu. AVMA i FDA potvrdili su upotrebu leševa kućnih ljubimaca (Perry 1996). U tvrtki Sacramento Rendering jedan je zaposlenik izjavio: "Svaki dan ovamo dolazi tisuće i tisuće leševa pasa i mačaka." Bivši zaposlenik je potvrdio: "Male životinje su velik dio posla." (Eckhouse 1990). Zbog visokih troškova rada čak se ni ovratnici protiv buha, koji sadrže toksične organofosfatne insekticide, obično ne uklanjaju prije topljenja. Istraživanje FDA iz 1998. otkrilo je natrijev pentobarbital – sredstvo za eutanaziju koje se koristi za usmrćivanje pasa, mačaka i drugih životinja – u 43 nasumično odabrana brenda i linije suhe hrane za pse (FDA/CVM 2002).

Svi ti sastojci se prerađuju zajedno, a obrada uključuje taljenje kako bi se odvojile tvari topive u mastima od onih topivih u vodi i čvrstih sastojaka te kako bi se uklonila većina vode. Obrada uništava bakterijske kontaminante, ali istovremeno oštećuje ili uništava toplinski osjetljive nutrijente poput enzima i vitamina (API 2002).

Upravo zbog zdravstvenih rizika koje predstavljaju, mesni nusproizvodi su od 1990. zabranjeni u britanskoj hrani za kućne ljubimce (Peden 1999). Međutim, korištenje mesnog brašna i nusproizvoda i dalje je prisutno u SAD-u unatoč očitim zdravstvenim opasnostima, zbog profita. Godine 1991. tvornica u okrugu Greene, NC, plaćala je između 2,4 i 2,7 centi po funti za svinjske lešine, dok je cijena za perad iznosila između 0,02 i 0,04 centa po funti (Barker & Williams 1993). S takvim cijenama i raširenim neznanjem potrošača o pravoj prirodi sastojaka "nusproizvoda" u hrani za kućne ljubimce, nije iznenađujuće da do 50 % hrane za kućne ljubimce čine nusproizvodi.

 

2.2 Restoranske i druge masti

Okusnost mnogih neukusnih sastojaka u komercijalnoj hrani za kućne ljubimce povećava se prskanjem suhe hrane kombinacijom rafiniranih životinjskih masti, loja, restoranske masti i drugih ulja koja se smatraju previše užeglim ili nejestivim za ljudsku prehranu. Većini mačaka i pasa sviđa se okus te poprskane masti koja djeluje i kao vezivo kojem proizvođači mogu dodati dodatne pojačivače okusa. Te masti stvaraju miris koji se širi iz otvorene vreće hrane za kućne ljubimce (Perry 1996), a taj miris je važan i za pse i mačke koji se uvelike oslanjaju na njuh.

Klaonički otpad, otpad iz supermarketa i restoranska mast koriste se kao izvori masti, pri čemu je restoranska mast postala glavni sastojak životinjske masti za stočnu hranu. Prženje restoranske hrane uzrokuje brzu oksidaciju, pri čemu nastaju slobodni radikali, transmasne kiseline i drugi opasni toksini. Ulje se koristi više puta i sa svakom uporabom postaje sve kontaminiranije. Kada postane previše kontaminirano za daljnju upotrebu u restoranima, ta mast se može skladištiti u bačvama od 50 litara tjednima, ponekad na otvorenom pri visokim temperaturama. Dobiveni užegli proizvod tada kupuju prerađivači masti koji miješaju životinjske i biljne masti, stabiliziraju ih jakim antioksidansima kako bi se spriječilo daljnje kvarenje, i potom mješavinu prodaju proizvođačima hrane za kućne ljubimce. Dobivene užegle masti, pune stabilizatora, teško se probavljaju i mogu izazvati brojne zdravstvene probleme kod životinja, uključujući probavne smetnje, proljev, nadutost i loš zadah (Perry 1996).

 

2.3 Digest

Neukusni sastojci u komercijalnoj hrani za kućne ljubimce na bazi mesa postaju ukusni za mačke i pse dodavanjem "digesta", industrijskog eufemizma za djelomično probavljena crijeva i unutarnje organe. Prema Small Animal Clinical Nutrition, "Digest je vjerojatno najvažniji čimbenik otkriven posljednjih godina za poboljšanje okusnosti suhe hrane za mačke, a u manjoj mjeri i za pse." (Lewis et al. 1987). Zapravo, ovaj dodatak je toliko učinkovit da dugotrajna izloženost može izazvati ponašanja slična ovisnosti, što zahtijeva veliku strpljivost i upornost pri uvođenju prehrambenih promjena.

Digest nastaje kontroliranom enzimskom razgradnjom crijeva, jetre, pluća i drugih unutarnjih organa (pretežno) pilića i drugih životinja. Kontrola pH sprječava bakterijsko truljenje i potiče autolizu. Proces se zaustavlja u stanju djelomične probavljenosti dodavanjem jake kiseline (obično fosforne). Točno korišteni enzimi i supstrati strogo su čuvana poslovna tajna. Suha hrana za kućne ljubimce sadrži pasterizirani osušeni "digest" u koncentraciji od 1–3 % za pseću i 1–7 % za mačju hranu (Peden 1999), tako da se nakon nanošenja loja nanosi na gotov proizvod ili se digest miješa s lojem prije nanošenja. Digest se u ovom drugom slučaju dodaje i u umake mokre hrane (Peterson Co., datum nepoznat).

Iako je digest obično samo autolizirana pileća iznutrica, smatra se da neke serije imaju jači okus po govedini, ribi ili puretini itd. nego druge. Oznaka okusa hrane na etiketi može biti određena vrstom dodanog digesta, a ne stvarnim sadržajem mesa. Ista nediferencirana djelomično razgrađena mješavina hrane može biti označena kao goveđa ili riblja, razlika je samo u vrsti digesta koji je dodan.

 

2.4 Oboljeli dijelovi tijela

Inspektori u klaonicama, tamo gdje postoje, obično imaju samo nekoliko sekundi po lešini da provjere odsutnost zaraznih bolesti, parazitskih infekcija i kancerogenih ili oboljelih tkiva. Postoji mnogo bolesti koje mogu negativno utjecati na zdravlje bilo kojeg potrošača, bilo ljudi, pasa ili mačaka.

Budući da ljudi obično ne konzumiraju mačke i pse, ograničenja u korištenju tkiva s rizikom kontaminacije prionima (uzročnicima bolesti ludih krava i njezinog ljudskog ekvivalenta – Creutzfeldt-Jakobove bolesti), poput moždanog i leđne moždine, obično se ne primjenjuju na hranu za kućne ljubimce. Korištenje nusproizvoda iz klaonica i stisnutog životinjskog mesa u hrani za kućne ljubimce povećava rizik od transmisivnih spongiformnih encefalopatija (TSE), poput mačje spongiformne encefalopatije, koja postupno razara mozak, uzrokujući razne neurološke i sistemske poremećaje te na kraju smrt. Iako u trenutku pisanja ove bolesti nije otkrivena kod pasa, sposobnost TSE-a da prelazi među različitim vrstama otkrivena je tek nedavno.

Hrana se može kontaminirati patogenim bakterijama i drugim mikroorganizmima tijekom uzgoja, dobave biljnih sastojaka, prerade, rukovanja, skladištenja, distribucije ili pripreme za konzumaciju, putem zemlje, vode, zraka, stočne hrane, gnojiva, životinja, ljudi, otpadnih voda, opreme za preradu, sastojaka i ambalažnog materijala. U završnim fazama proizvodnje suhe hrane proizvod se prska "digestom" i tekućom masti. Iako kuhanje tijekom prerade ubija bakterije, gotov proizvod gubi sterilnost tijekom kasnijih faza sušenja, dodavanja masti i pakiranja u proizvodnom procesu. Većina životinjskih proizvoda koji se koriste za prehranu sadrži od 1.000 do 10.000 bakterija po gramu. Niskokvalitetni sastojci na koje se oslanjaju proizvođači hrane za kućne ljubimce, loša higijena, nedovoljno zagrijavanje, rekontaminacija te loše rukovanje i skladištenje povećavaju broj bakterija (Strombeck, datum nepoznat).

Gastrointestinalne bolesti su najčešća nuspojava bakterijske kontaminacije. Salmoneloza je najčešća bolest uzrokovana bakterijskom kontaminacijom hrane za životinje i ljude. Procjene kontaminacije salmonelom u sastojcima životinjskih proteina koji se koriste u stočnoj hrani kreću se između 57 i 60 %; za biljne proteinske sastojke između 36 i 37 % (Strombeck, datum nepoznat). Piletina je čest sastojak hrane za kućne ljubimce i, kao što je ranije spomenuto, djelomično razgrađena pileća iznutrica ("digest") vrlo se često dodaje kao pojačivač okusa. Iako američko Ministarstvo poljoprivrede (USDA) službeno izvještava da je 20 % svih sirovih pilića zaraženo salmonelom, studije USDA-e od kasnih 1980-ih do kasnih 1990-ih pokazuju da je to ozbiljno podcjenjivanje. Jedna od ranijih studija, provedena 1987. u modelnoj peradarskoj tvornici u Portoriku, pokazala je stopu kontaminacije od 76 %. Kada je studija ponovljena, brojka je porasla na 80 %. USDA-eva istraživanja iz 1992. u pet pogona na jugoistoku SAD-a pokazala su prosječne razine kontaminacije salmonelom od 58 % prije nego što su pilići ušli u rashladni rezervoar i 72 % nakon zajedničkog kupanja (Eisnitz 1997). Nije iznenađujuće da se salmonela može uzgojiti iz izmeta do 30 % pasa. Mnogi psi uspješno se nose sa salmonelom bez simptoma, dok drugi imaju proljev i probavne smetnje (Strombeck, datum nepoznat).

Staphylococcus aureus drugi je najčešće identificirani bakterijski uzročnik bolesti prenosivih hranom i često se nalazi u kontaminiranom mesu. Može uzrokovati probavne smetnje. Clostridium perfringens treći je najčešće utvrđeni bakterijski uzročnik bolesti prenosivih hranom i dobro je dokumentiran kod pasa i mačaka. Iako se uništava tijekom kuhanja, njegove su spore otporne na dezinfekcijska sredstva i toplinu te preživljavaju toplinsku obradu i ponovno kontaminiraju obrađeni proizvod. Patogeni sojevi Escherichia coli također su često identificirani kao uzročnici bolesti prenosivih hranom i obično su povezani s fekalnom kontaminacijom (Strombeck, datum nepoznat).

Sve ove bakterije mogu biti prisutne u malom broju u crijevima klinički zdravih životinja. Međutim, velik broj, patogeni sojevi ili istodobna bolest ili stres mogu izazvati gastrointestinalne bolesti poput proljeva, bolesti organa poput bubrežnih bolesti (koje se kod većine smatraju neizbježnom posljedicom starenja) i nespecifične znakove bolesti. Broj bakterija također se povećava za 100 do 1000 puta u debelom crijevu kućnih ljubimaca fermentacijom visokih koncentracija slabo probavljivih sastojaka jeftine hrane za kućne ljubimce, kao što su celuloza i hemicelulozna vlakna (Strombeck, datum nepoznat).

Toksini koje proizvode ove bakterije su tri vrste. Enterotoksini se vežu na crijevnu sluznicu i potiču izlučivanje tekućine i proljev. Ove bakterije i njihovi toksini obično se inaktiviraju toplinskom obradom. Citotoksini izravno ubijaju stanice sluznice. Endotoksini nastaju iz dijela stanične strukture gram-negativnih bakterija, kao što su Salmonella i E. coli, i ne inaktiviraju se tijekom prerade (Strombeck, datum nepoznat). Iako visoke temperature korištene u preradi ubijaju bakterije, uzrokuju i njihovo raspadanje, pri čemu se u domaćina oslobađa više endotoksina (Peden 1999).

Parazitske protozoe također mogu kontaminirati hranu za kućne ljubimce. Toxoplasma gondii, na primjer, uzročnik je toksoplazmoze koja može zaraziti ljude, mačke i pse. Mačke su najosjetljivije u dobi od dva tjedna do tri godine. Simptomi teške infestacije uključuju probleme s disanjem zbog brzog pogoršanja upale pluća, praćene neizlječivom groznicom. Smrt obično nastupa unutar tri tjedna. Kod gravidnih životinja može doći do neonatalne smrti fetusa. Neke mačke prenose bolest bez simptoma, ali je mogu prenijeti na druge. Trudnice bi trebale poduzeti posebne mjere opreza, izbjegavati kontakt s mačjim toaletima i koristiti rukavice pri vrtlarenju, jer infekcija može izazvati urođene oštećenja očiju i mozga kod ljudskih beba (Peden 1999).

2.5 Kontaminirane ribe

U hrani za životinje koriste se i ribe. One su posebno sklone kontaminaciji bakterijama i toksinima. Za razliku od drugih 'životinjskih hranjivih tvari', ribe obično dolaze u preradbeni pogon već mrtve – ponekad i nekoliko dana. Zbog vrste bakterija i enzima koji se nalaze u ribama, kao i zbog djelovanja kisika, ribe se razgrađuju brže od drugih 'prehrambenih' životinja, što uzrokuje karakterističan 'riblji' miris, koji je zapravo jedan od znakova kvarenja (Anonimni 2001).

 

U istraživanju ribe za ljudsku prehranu iz 2000. godine, koje je provedeno na maloprodajnim mjestima diljem SAD-a, Consumer Reports je otkrio da je 1 % uzoraka bilo potpuno pokvareno, a 28 % ih je bilo na granici kvarenja. Između 3 % (prema Međunarodnoj komisiji za mikrobiološke specifikacije za hranu) i 8 % (prema smjernicama kanadske vlade) uzoraka imalo je neprihvatljive razine Escherichia coli, potencijalno patogene bakterije koja najvjerojatnije potječe iz vode kontaminirane fekalijama ili iz nehigijenskih postupaka rukovanja. (Anonimno 2001). Ribe koje se koriste u hrani za kućne ljubimce, naravno, znatno su lošije kvalitete.

Onečišćenja iz oceana također se akumuliraju u planktonu, zatim u manjim i većim ribama, te se na svakoj razini prehrambenog lanca sve više koncentriraju zbog svoje topljivosti u mastima i posljedičnog nakupljanja DDT-a, PCB-a i drugih toksina, te zbog ograničene sposobnosti riba da izluče te nenaravne toksine iz svog sustava.

Živa se u neprirodnim količinama oslobađa u okoliš procesima poput proizvodnje cementa, sagorijevanja ugljena i spaljivanja određenih proizvoda. Prenosi se ili prodire u vodene tokove, gdje se pretvara u metil-živu, toksičniji oblik koji se uzdiže kroz prehrambeni lanac. Kod vršnih predatora, poput morskih pasa i sabljarki, koncentracije metil-žive mogu biti od 10.000 do 100.000 puta veće nego u okolnoj vodi (Anonimno 2001). Istraživanje Consumer Reports iz 1992. godine pokazalo je da je kod riba ljudske kvalitete 43 % ispitanih lososa sadržavalo PCB, a 90 % sabljarki živu (Peden 1999). U istraživanju iz 2000. godine polovica ispitanih uzoraka sabljarki premašila je "graničnu vrijednost djelovanja" FDA za metil-živu od 1 dijela na milijun (ppm). Zapravo, prosječna razina u svim uzorcima bila je 1,11 ppm (Anonimno 2001).

Studija Boyera et al. (1978) pokazala je da su mačići hranjeni isključivo komercijalnom crvenom tunjevinom 100 dana imali povišene razine žive i selena u krvi, kostima, mozgu, bubrezima, jetri, mišićima i slezeni. Houpt et al. (1988) slično su utvrdili da mačke hranjene hranom s tunjevinom imaju povećane razine žive i selena u tkivima te da su te mačke bile manje aktivne, manje glasne, provodile su više vremena na podu i više vremena jele u usporedbi s mačkama hranjenima komercijalnom goveđom mačjom hranom.

Studije djece rođene ženama koje su bile redovito izložene metil-živi putem konzumacije ribe otkrile su suptilne, ali mjerljive promjene u sluhu, motoričkim sposobnostima i sposobnostima učenja. Kao rezultat toga, FDA je upozorila trudnice, žene koje planiraju trudnoću, dojilje i malu djecu da ne konzumiraju morskog psa, sabljarku, kraljevsku skušu i slične ribe zbog potencijalno opasnih razina metil-žive (Anonimno 2001).

2.6 Mikotoksini

Glavni komercijalni brendovi hrane na bazi mesa proizvode se u velikim količinama i dugo se skladište u skladištima, kod maloprodajnih prodavača i u kućanstvima. Skladištenje može uzrokovati mikotoksikoze – bolesti koje uzrokuju toksini plijesni. Najvažnija među njima je aflatoksikoza, uzrokovana otrovnim produktima gljivice Aspergillus flavus (Peden 1999). Aflatoksini su hepatotoksični (toksični za jetru), teratogeni (uzrokuju urođene deformacije), karcinogeni (uzrokuju rak) i imunosupresivni. Najčešći sindrom kod životinja rezultat je zatajenja jetre i uključuje žuticu, sljepoću, kruženje u krug, padove i konvulzije (Blood & Studdert 1988). Vomitoksin je blaži oblik mikotoksina, a uzrokuje mučninu, povraćanje i proljev (API 2002).

 

Godine 1995. Nature's Recipe povukao je s polica tisuće tona pseće hrane u vrijednosti 20 milijuna dolara nakon što su se potrošači žalili da njihovi psi povraćaju i gube apetit. Uzrok je bio vomitoksin. Godine 1999. tvrtka Doane Pet Care Company iz Tennesseeja povukla je sve proizvode poslani u Teksas i Louisianu zbog izbijanja aflatoksina koji je usmrtio 55 pasa. Doane Pet Care Co. najveći je proizvođač privatnih robnih marki hrane za kućne ljubimce u SAD-u i drugi najveći proizvođač suhe hrane za kućne ljubimce. Povlačenje je obuhvaćalo Ol' Roy (robna marka Wal-Marta) i još 53 robne marke (Peden 1999, API 2002, Bingham et al. 2004).

2.7 Antibiotici i hormoni

Kako bi se povećao rast i proizvodnja, a istovremeno smanjili troškovi hrane i povećala sposobnost intenzivno uzgajanih svinja, krava i pilića da prežive nehigijenske i stresne uvjete kojima su često izloženi, farmeri u SAD-u rutinski daju velike količine antibiotika za poticanje rasta te koriste hormonske injekcije ili implantate. Procjenjuje se da američke uzgojne životinje godišnje konzumiraju 13 milijuna funti medicinski važnih antibiotika za poticanje debljanja (Union of Concerned Scientists 2001). Djelomično zato što poluvlažna hrana sadrži 25–50 % vode, u nju se moraju dodati i antimikrobni konzervansi (Perry 1996). Te prakse mogu imati štetne zdravstvene posljedice za osjetljive korisnike zbog ostataka antibiotika ili hormona u hrani za ljude i životinje.

Dugotrajna izloženost niskim razinama antibiotika u okolišu također genetski selektira populacije bakterija otpornih na antibiotike, od kojih su neke patogene, s mogućnošću izazivanja neizlječivih bolesti kod ljudi. Zbog tih ozbiljnih zdravstvenih problema, antibiotici za poticanje rasta i egzogeni (izvana uneseni) hormoni zabranjeni su na različitim razinama u Europi (BBC News 1998), Australiji i drugim dijelovima svijeta. Njihova daljnja uporaba u SAD-u krši višegodišnje preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (1997). I Američko liječničko udruženje (2001) i Američko udruženje za javno zdravlje (1999) također se protive neterapijskoj uporabi antibiotika kod zdravih uzgojnih životinja.

Njihova uporaba u SAD-u i dalje postoji zbog profita. Nacionalna akademija znanosti procjenjuje da bi potpuna zabrana dodavanja antibiotika u hranu za uzgojne životinje povećala cijenu piletine za 1 do 2 centa po funti, a cijenu svinjetine ili govedine možda i za 3 do 6 centi po funti, što bi prosječnog američkog mesoždera stajalo do 9,72 dolara godišnje (NRC 1999). U međuvremenu, infekcije otporne na antibiotike američko društvo godišnje koštaju oko 30 milijardi dolara (Frist 1999) i samo u SAD-u uzrokuju 60.000 smrti (NIAID 2004).

2.8 Konzervansi

Kako bi se usporilo kvarenje komercijalnih robnih marki koje se proizvode u velikim količinama i skladište dulje vrijeme, te zato što većina hrane za kućne ljubimce sadrži visok udio dodane masti, proizvođači se u velikoj mjeri oslanjaju na konzervanse, od kojih su neki toliko toksični da su zabranjeni u hrani za ljude. Dvije trećine hrane za kućne ljubimce proizvedene u SAD-u sadrži sintetske konzervanse koje dodaju proizvođači, a od preostale trećine, 90 % sadrži sastojke koji su već stabilizirani sintetskim konzervansima (Perry 1996).

Najčešće korišteni konzervansi uključuju propilen glikol, za kojeg je poznato da uzrokuje bolesti kod pasa; propil galat, za kojeg se sumnja da uzrokuje oštećenja jetre; BHA (butilirani hidroksianizol), koji uzrokuje oštećenja jetre, metabolički stres, fetalne abnormalnosti i povećanje razine kolesterola u krvi; natrijev nitrit, koji se može pretvoriti u snažne kancerogene spojeve; i etoksikin, koji je zabranjen u prehrani ljudi i za kojeg se sumnja da uzrokuje ozbiljne zdravstvene probleme kod nekih pasa (Pitcairn & Pitcairn 1995).

Etoksikin (EQ) razvio je Monsanto 1950-ih i prvotno se koristio kao stabilizator gume. Pokazalo se da je učinkovit i kao insekticid, pesticid, fungicid i herbicid. Izvorno je bio dopušten u stočnoj hrani kao stabilizator za lucernu, djetelinu i trave kojima se hranila stoka, pri koncentraciji od 150 ppm (0,015 % ili 4,8 unci po toni). Iako nikada nije bio namijenjen za hranu za kućne ljubimce, i unatoč velikim razlikama u probavi i metabolizmu između kućnih ljubimaca i stoke, i dalje se koristi u hrani za kućne ljubimce jer ta hrana zakonodavno spada u kategoriju stočne hrane (Peden 1999 & 2004).

2 Potencijalno opasni sastojci

 

2.1 Meso i nusproizvodi

Procjenjuje se da udio životinjskih trupova koji nisu konzumirani od strane ljudi u SAD-u godišnje iznosi od otprilike 50 % (Phillips 1994) do otprilike 20 % (Pearl 1997: Stanovništvo SAD-a konzumira 181,2 lb mesa bez kostiju po osobi godišnje. Ova razina potrošnje stvara oko 44 milijarde lb životinjskog materijala nejestivog za ljude.).

Godine 2004. Kvamme je procijenio da se topljenjem godišnje u SAD-u proizvede približno 50 milijardi funti masti, loja i sala, mesnog i koštanog brašna te drugih životinjskih proizvoda. Najveći dio mesno-koštanog brašna koristi se u prehrambenim dodacima za životinje: 43 % za perad, 23 % za hranu za kućne ljubimce, 13 % za svinje, 10 % za goveda i 11 % za druge svrhe, uključujući i proizvodnju hrane za uzgoj ribe. S obzirom na njihove veće potrebe za proteinima, hrana za mačke obično sadrži više mesnih nusproizvoda (35-50 %) nego hrana za pse (25-40 %) (Halpin et al. 1999).

Vlasništvo većine robnih marki hrane za kućne ljubimce od strane multinacionalnih prehrambenih korporacija olakšava recikliranje životinjskog otpada u “mesno brašno” i “nusproizvode”. A što se u njima nalazi? Sigurno ne mnogo kvalitetnog mesa. Kada se zakolju krave, svinje, pilići, janjci i druge životinje, s trupova se uklanjaju odabrani komadi čistog mišićnog tkiva i organi koji se cijene među ljudima, a ostaju kosti, krv, glave, mozgovi, njuške, kljunovi, pluća, slezene, bubrezi, jetra, želuci, crijeva, ligamenti, potkožna masnoća, kopita, rogovi i drugi neželjeni dijelovi koji se dalje preprodaju kao “nusproizvodi” (Perry 1996). Cijela tijela sisavaca (krave, ovce, svinje itd.), milijuni tona njihova mesa i tisuće tona peradi godišnje se označe kao neprikladna za ljudsku prehranu u klaonicama (Mason & Singer 1990). Uključuje se i tzv. ‘4-D’ meso – od uginulih, umirućih, bolesnih i onesposobljenih životinja, a zbog visokih troškova rada plastične ušne oznake najčešće se ne uklanjaju. Koristi se staro ili pokvareno meso iz supermarketa, često bez uklanjanja ambalaže od stiropora (jer bi to povećalo troškove rada) (Gillen 2003). Veterinar dr. Alfred Plechner definira nusproizvode kao “oboljela tkiva, gnoj, dlaku, perje, razni klaonički otpad i trupla u različitim fazama raspadanja” (Plechner & Zucker 1986). Čak i poslastice za kućne ljubimce sadrže mesne nusproizvode; uglavnom svinjske uši i njuške, kravlja kopita i repove, kožu, bedrene kosti, hrskavicu morskog psa te brašno od zečeva i jelena (Halpin et al. 1999).

Rakasta tkiva iz američkih klaonica procijenjena su na prosječno petnaest milijuna funti godišnje (Mason & Singer 1990). Iz vlastitog iskustva kao veterinar i savezni inspektor za meso, dr. PF McGargle zaključio je: “hranjenje životinja klaoničkim otpadom povećava vjerojatnost obolijevanja od raka i drugih degenerativnih bolesti ... Štoviše, povećana stopa raka odgovara uvođenju i povećanoj uporabi mesnog brašna u hrani za životinje.” (Pitcairn & Pitcairn 1995).

U američkim skloništima za životinje svake se godine usmrti nekoliko milijuna neželjenih pasa i mačaka, a mnoga njihova tijela također se pretvaraju u mesno brašno. Proizvođači hrane za kućne ljubimce i tvrtke za preradu otpada razumljivo nerado objavljuju uporabu nekada voljenih životinjskih pratitelja. Kako izvještava San Francisco Chronicle, i National Renderers’ Association i uprava tvornice Modesto Tallow negirali su da koriste meso kućnih ljubimaca. Unatoč tome, zaposlenici, dobavljači i državni inspektori rekli su da su redovito promatrali topljenje mesa pasa u njihovim pogonima u Sacramentu i Modestu. AVMA i FDA potvrdili su uporabu trupala kućnih ljubimaca (Perry 1996). U tvrtki Sacramento Rendering jedan je zaposlenik izjavio: “Svaki dan ovamo stignu tisuće i tisuće trupla pasa i mačaka.” Bivši zaposlenik potvrdio je: “Male životinje su veliki dio poslovanja.” (Eckhouse 1990). Također, zbog visokih troškova rada, ovratnici protiv buha koji sadrže otrovne organofosfatne insekticide obično se ne uklanjaju prije topljenja. Istraživanje FDA iz 1998. otkrilo je natrijev pentobarbital – otopinu za eutanaziju dizajniranu za ubijanje pasa, mačaka i drugih životinja – u 43 nasumično odabrane robne marke i proizvodne linije suhe pseće hrane (FDA/CVM 2002).

3 Povezane bolesti

 

Bolesti opisane u znanstvenoj literaturi nakon dugotrajne prehrane mačaka i pasa komercijalnim mesnim dijetama uključuju bolesti bubrega, jetre, srca, neurološke, vidne, živčano-mišićne i kožne bolesti, poremećaje krvarenja, urođene mane, imunosnu insuficijenciju i zarazne bolesti (Dow et al. 1989, DiBartola et al. 1993, Strieker et al. 1996 i Freytag et al. 2003; vidi dodatke). Neke od tih nalaza opisane su u nastavku.

Nadalje, nakon pregleda i liječenja tisuća životinja tijekom više od desetljeća kao veterinar, postao sam uvjeren da je učestalost bolesti poput raka, bolesti bubrega i jetre znatno viša nego u prirodi. Smatram da je mnogo slučajeva pogoršanja ili nastanka bolesti posljedica dugotrajne izloženosti mnogim štetnim sastojcima mesnih dijeta. Bolest bubrega, na primjer, jedan je od tri najčešćih ubojica kućnih ljubimaca i može se pogoršati dodatnim opterećenjem bubrega visokim unosom proteina (DiBartola et al. 1993) i lošom kvalitetom sastojaka u mnogim komercijalnim mesnim dijetama. Ako se ne liječi, bolest bubrega može uzrokovati sistemsku akumulaciju toksina, što dovodi do uremične intoksikacije, gubitka apetita, povraćanja, neuroloških poremećaja i smrti.

 

3.1 Bubreg, jetra, neurološke, živčano-mišićne i zarazne bolesti

U časopisu Journal of the American Veterinary Medical Association 1989. godine, Dow i suradnici objavili su rezultate retrospektivnog pregleda biokemijskih podataka seruma 501 mačke u razdoblju od tri godine (1984. – 1987.). 37 % (186/501) njih patilo je od abnormalno niske razine kalija (hipokalemija). U grupi od 186 mačaka s hipokalemijom, 48 % (89/186) imalo je povišenu razinu kolesterola, 47 % (88/186) povišenu razinu glukoze u krvi, 46 % (86/186) visoku koncentraciju dušika u serumu, 43 % (73/186) imalo je visoku razinu klora, a 39 % (73/186) visoku koncentraciju kreatinina u serumu. Bolesti bubrega (posebno kronična bubrežna insuficijencija), bolesti jetre, virusne ili bakterijske infekcije te neurološke ili živčano-mišićne bolesti bile su statistički značajno povezane (p < 0,05) s pojavom hipokalemije. Mačke s teškom hipokalemijom imale su 3,5 puta veću vjerojatnost razvoja kronične bubrežne insuficijencije nego mačke s blažom hipokalemijom.

Osim toga, DiBartola i suradnici objavili su rezultate dvogodišnje studije deset mačaka hranjenih komercijalnom prehranom u Journal of the American Veterinary Medical Association 1993. godine. 50 % (5/10) razvilo je upale i bolesti bubrega (točnije, limfoplazmocitni intersticijski nefritis i intersticijska fibroza).

 

3.2 Srčane bolesti, neurološki poremećaji, poremećaji vida i imunska insuficijencija

U časopisu Science 1987. godine, Pion i suradnici dokazali su niske koncentracije taurina u plazmi povezane s ehokardiografskim (ultrazvučnim) dokazima o zatajenju miokarda (srčanog mišića) kod 21 mačke hranjene komercijalnom mesnom hranom za mačke. Tisuće domaćih mačaka godišnje je u to vrijeme ugibalo od bolesti srčanog mišića, raširene kardiomiopatije.

Nedostatak aminokiseline taurina može također uzrokovati atrofiju mrežnice, što dovodi do poremećaja vida, razvojnih mana vidne kore i malog mozga, reproduktivnog zatajenja i tromboembolije. Normalan rast, imunosne i neurološke funkcije ovise o adekvatnim razinama taurina (National Research Council 1986, Palackal et al. 1986, Blood & Studdert 1988, Baker & Czarnecki-Maulden 1991, Peden 1999 i Gray 2004). Pion i suradnici dokazali su da peroralni unos taurina inhibira bolest, zbog čega je većina mesne i vegetarijanske hrane za kućne ljubimce sada obogaćena sintetičkim taurinom.

Aminokiselina L-karnitin potencijalno je važna za pse kojima prijeti rizik od dilatacijske kardiomiopatije. Ova potencijalno smrtonosna bolest pogađa oko 2 % svih pasa, najčešće se javlja kod velikih i vrlo velikih pasmina. Mali postotak ovih pasa nema dovoljno srčanog L-karnitina, koji se obično uklanja tijekom prerade i zbog troškova se ne nadomješta (Porreca 1995).

 

3.3 Poremećaji zgrušavanja krvi

U časopisu Journal of Small Animal Practice, Strieker i suradnici (1996) dokazali su kliničke znakove nedostatka vitamina K kod mačaka hranjenih s dvije komercijalne hrane u konzervama s visokim udjelom lososa ili tune. Neke mačke i mačići su uginuli, dok su preživjeli imali produženo vrijeme zgrušavanja krvi. Nekropsija je pokazala krvarenje u jetri i crijevima.

 

3.4 Kožne bolesti

U časopisu Journal of the American Veterinary Medical Association 1988. godine, Sousa i suradnici pregledali su 13 pasa sa kožnom bolešću opisanu kao krastača dermatoza sluznice oko usta i očiju, laktova i trupa. Bolest je slična onoj koja se ranije nazivala pseća suha pioderma, a danas je poznato da je dermatoza koja reagira na cink. Svi psi su hranjeni prehrambeno neadekvatnom komercijalnom suhom hranom za pse, a kožne bolesti kod svih 13 pasa potpuno su se riješile nakon što je njihova prehrana promijenjena u onu koja je zadovoljavala prehrambene preporuke Nacionalnog istraživačkog vijeća.

 

3.5 Urođene mane

Visoke koncentracije retinoida (derivata vitamina A) nalaze se u nekim komercijalnim formulacijama mačje hrane kao posljedica korištenja životinjskih jetara kao sastojka. U časopisu Journal of Animal Physiology and Animal Nutrition, Freytag i suradnici (2003) objavili su studiju 397 mačića iz 97 legla mačaka hranjenih dijetom s visokim udjelom retinoida. Dokazali su da visoke koncentracije retinoida mogu uzrokovati urođene mane kod mačića, uključujući rascjep nepca, kranioshizu (poremećaj zatvaranja lubanjskih kostiju s izloženošću mozga, smrtonosno stanje), skraćenu donju čeljust, strikture debelog crijeva, povećanje srca i agenezu (nedostatak razvoja) leđne moždine i tankog crijeva.

 

4 Premium marke

 

Dok dok se ekološki uzgoj životinja može izbjeći upotrebom hormona i antibiotika, i dok se ekstenzivni uzgoj može izbjeći najgorim oblicima okrutnosti koje trpe intenzivno uzgojene životinje, istrage „slobodnog uzgoja“ ili sličnih farmi neprestano otkrivaju da uvjeti na mnogim takvim farmama i dalje nisu humani ni prirodni te da životinje i dalje pate. Čak i životinje s najboljih farmi i dalje moraju podnijeti nasilno, zastrašujuće i potencijalno bolno iskustvo smrti u modernim klaonicama, obično u vrlo ranoj fazi života.

Velika etička mana nekih vrhunskih marki je ta što, za razliku od manjih marki koje se snažno oslanjaju na nusproizvode poljoprivredne i klaoničke industrije, neke premium marke koriste životinje zaklane posebno za hranu za kućne ljubimce, čime osiguravaju znatno veću financijsku potporu tim industrijama.

 

5 Zaključci

 

Prehrana kućnih ljubimaca na bazi mesa osigurava veliki industrijski odlagališni prostor za otpadne proizvode iz klaonica, 4-D meso (od životinja koje su umrle, umiru ili bile bolesne pri dolasku u klaonicu), staro ili pokvareno meso iz supermarketa, velik broj eutanaziranih pasa i mačaka iz skloništa, ponekad s detektabilnim razinama sredstva za eutanaziju, staru restoran­sku mast, zajedno s visokim koncentracijama opasnih slobodnih radikala i trans masnih kiselina te oštećene ili pokvarene ribe, ponekad s opasnim razinama žive, PCB-ova i drugih toksina. Kombinacija rastopljenih sirovina je mačkama i psima ukusna zbog dodatka „digesta“ – juhe od djelomično rastopljenih iznutrica pilića i drugih životinja – zbog čega se više od 95 % domaćih životinja u SAD-u hrani uglavnom komercijalnom mesnom hranom (Perry 1996), koja generira više od 11 milijardi dolara godišnje u industriji hrane za kućne ljubimce u SAD-u (API 2002).

Patogene bakterije, protozoe, gljive, virusi i prioni, te povezani endotoksini i mikotoksini, ostaci hormona i antibiotika te potencijalno opasni konzervansi, koji su zajednički komercijalnoj mesnoj hrani, također predstavljaju važnu prijetnju zdravlju naših životinja pratitelja.

Bolesti opisane u znanstvenoj literaturi nakon dugotrajnog održavanja mačaka i pasa na mesnoj hrani uključuju bolesti bubrega, jetre, srca, neurološke, vidne, živčano-mišićne i kožne bolesti, poremećaje zgrušavanja krvi, urođene mane, imunodeficijenciju i zarazne bolesti (Dow et al. 1989, DiBartola et al. 1993, Strieker et al. 1996 i Freytag et al. 2003). Kao veterinar smatram da su bolesti poput raka, zatajenja bubrega, jetre i srca mnogo češće nego što bi trebale biti, te da se mnoge pogoršavaju ili su izravno uzrokovane opasnim sastojcima komercijalnih mesnih vrsta hrane za mačke i pse. Zatajenje bubrega jedan je od tri najčešća uzroka smrti kućnih životinja. Visok udio bjelančevina u mesnoj hrani predstavlja dodatno opterećenje za bubrege (Di Bartola et al. 1993), a pogoršavaju ga nekvalitetni sastojci mnogih mesnih dijeta. Ako se ne liječi, bolest bubrega može uzrokovati sistemsku akumulaciju toksina što dovodi do gubitka apetita, uremične intoksikacije, povraćanja, neuroloških poremećaja i smrti. Ozbiljna i potencijalno smrtonosna bolest hipertireoze kod mačaka prvi se put pojavila u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su na tržištu osvanuli proizvodi u konzervama, i može biti povezana s prekomjernim količinama joda u prehrani (Smith 1993).

Naša velika ovisnost o mesnoj prehrani uzrokuje ogromnu patnju, zdravstvene probleme i prijevremene smrti milijardama životinja uzgajanih za hranu i kućnih ljubimaca svake godine. Potpuno nepotrebno, budući da danas postoje mnogo zdravije i prijateljskije veganske i vegetarijanske alternative.

 

6 Reference

 

  • American Medical Association (AMA) House of Delegates Annual Meeting. Resolution 508 – Antimicrobial Use and Resistance. 2001.
  • American Public Health Association (APHA). Policy Number 99081. 1999.
  • Anonymous. Undated. Your pet’s dog food could be dangerous. http://www.wavy.com/Global/story.asp?S=1018127&nav=23iiCT4S, accessed 12 Aug. 2004.
  • Anonymous. America’s fish: fair or foul? Consumer Reports. 2001. http://www.consumerreports.org/main/content/display_report.jsp?FOLDER%3C%3Efolder_id=341171&bmUID=1081137390091, accessed 29 Jul. 2004.
  • Animal Protection Institute (API). What is REALLY in your pet’s food?: you may not want to know. Revised 29 Jan. 2002. abc12.com WJRT-TV/DT. http://abclocal.go.com/wjrt/news/051004_CO_r2_pet_food.html, accessed 17 May 2004.
  • Baker DH, Czarnecki-Maulden GL. Comparative nutrition of dogs and cats. Annu Rev Nutr 1991; 11: 239-263.
  • Barker J. & Williams H. Greene County Animal Mortality Collection Ramp. NC, US: North Carolina Cooperative Extension Service. 1993.
  • BBC News. 14 Dec. 1998.
  • Belfield, Wendell O. & Zucker, M. Very Healthy Cat Book. New York, NY, US: McGraw-Hill Book Company. 31. 1983.
  • Bingham AK, Huebner HJ, Phillips TD, Bauer JE. Identification and reduction of urinary aflatoxin metabolites in dogs. Food Chem Toxicol. 2004; 42(11): 1851-1858.
  • Blood D. and Studdert V. Bailliere’s Comprehensive Veterinary Dictionary. London: Bailliere Tindall. 1988.
  • Boyer CI Jr, Andrews EJ, deLahunta A, Bache CA, Gutenman WH, Lisk DJ. Accumulation of mercury and selenium in tissues of kittens fed commercial cat food. Cornell Vet 1978; 68(3): 365-374.
  • DiBartola SP, Buffington CA, Chew DJ, McLoughlin MA, Sparks RA. Development of chronic renal disease in cats fed a commercial diet. J Am Vet Med Assoc 1993; 202(5): 744-751.
  • Dow SW, Fettman MJ, Curtis CR, LeCouteur RA. Hypokalemia in cats: 186 cases (1984-1987). J Am Vet Med Assoc 1989; 194(11): 1604-1608.
  • Eckhouse J. How dogs and cats get recycled into pet food. San Francisco Chronicle. 1990; Feb 19.
  • Eisnitz G. Slaughterhouse. Amherst, NY: Prometheus Books. 1997. 175.
  • Food and Drug Administration/Center for Veterinary Medicine (FDA/CVM). 2002. Report on the risk from pentobarbital in dog food. http://216.239.41.104/search?q=cache:bgXBlyi4QSMJ:www.fda.gov/cvm/efoi/DFreport.doc+Pentobarbitol+in+dog+food&hl=en, accessed 12 Aug. 2004.
  • Freytag TL, Liu SM, Rogers QR, Morris JG. Teratogenic effects of chronic ingestion of high levels of vitamin A in cats. J Anim Physiol Anim Nutr (Berl) 2003; 87(1-2): 42-51.
  • Frist, US Senator Bill, in a hearing of the Subcommittee on Public Health to examine the problem of and potential solutions for the problem of antimicrobial resistance. Feb. 1999.
  • Gillen J. Obligate Carnivore. Seattle, WA: Stein Hoist Books. 2003.
  • Gray, Christina M.; Sellon, Rance K.; Freeman, Lisa M. Nutritional Adequacy of Two Vegan Diets for Cats. JAVMA 2004;225(11):1670-1675.
  • Gurkin A., Fenstermacher, S. Petfood Report. Mt. Morris, IL, US: Watt Trade Press. 1999.
  • Halpin K., Sullivan J., Bradfield R., Liu, Q. By-products usage: results from a survey of major petfood manufacturers. Petfood Industry. 1999 May – Jun;37-40.
  • Houpt KA, Essick LA, Shaw EB, Alo DK, Gilmartin JE, Gutenmann WH, Littman CB, Lisk DJ. A tuna fish diet influences cat behavior. J Toxicol Environ Health. 1988;24(2):161-72.
  • Howell E. Food Enzymes for Health & Longevity. Woodstock Valley, CT: Omangod Press. xx. 1980.
  • Jacobson, M. Eater’s Digest. Garden City, NY, US: Doubleday & Co. Inc. 1972:86-87.
  • Kvamme J. SRM skirmish. Petfood Industry. 2004 Mar;46(3):4,52.
  • Lewis L., Morris M., Hand M. Small Animal Clinical Nutrition. (3rd Edn). Topeka, KS, US: Mark Morris Associates. 1987:2-3.
  • Martin A. Food Pets Die For: Shocking Facts About Pet Food. (2nd Edn). Troutdale, OR, US: NewSage Press. 2003.
  • Mason J, Singer P. Animal Factories. New York, NY, US: Harmony Books. 1990.
  • National Institute of Allergy and Infectious Diseases, National Institutes of Health (NIAID). The problem of antibiotic resistance. http://www.niaid.nih.gov/factsheets/antimicro.htm, accessed Apr. 2004.
  • National Research Council. Nutrient requirements of cats. Washington, DC: National Academy Press, 1986.
  • National Research Council (NRC). Chapter 7: Costs of eliminating subtherapeutic use of antibiotics. In The Use of Drugs in Food Animals: Benefits and Risk. Washington, D.C., US: National Academy Press. 1999:179.
  • Palackal T, Moretz R, Wisniewski H, Sturman J. Abnormal visual cortex development in the kitten associated with maternal dietary taurine deprivation. J Neurosci Res. 1986;15(2):223-239.
  • Pion PD, Kittleson MD, Rogers QR, Morris JG. Science. Myocardial failure in cats associated with low plasma taurine: a reversible cardiomyopathy. Science 1987 Aug 14;237(4816):764-8.
  • Pearl G. Personal communication. Fats and Proteins Research Foundation, Inc., Bloomington, IL. 1997. In Halpin K., Sullivan J., Bradfield R., Liu, Q. By-products usage: results from a survey of major petfood manufacturers. Petfood Industry. 1999 May – Jun:37-40.
  • Peden J. Vegetarian Cats & Dogs. 3rd Edn. Troy, MT, US: Harbingers of a New Age. 1999.
  • Peden J. Personal communication to Andrew Knight re: ethoxyquin. 2004.
  • Perry T. What’s really for dinner?: the truth about commercial pet food. The Animals’ Agenda. 1996. Nov. – Dec. http://www.preciouspets.org/truth.htm, accessed 2004.
  • Peterson Co. Product Specifications. Date unknown. Peterson Co. is a large distributor of liquid enzymatic digests to the pet food industry.
  • Phillips T. Rendered products guide: fats, animal proteins and quality criteria. Petfood Industry. 1994. Jan. – Feb.:12 – 21.
  • Pitcairn R., Pitcairn S. Dr. Pitcairn’s Complete Guide to Natural Health for Dogs & Cats. Emmaus, PA, US: Rodale Press. 1995:16.
  • Plechner A., Zucker, M. Pet Allergies. Inglewood, CA, US: Very Healthy Enterprises. 1986:13.
  • Porreca K. Personal letter to James Peden re: Interview of University of California (Davis), North Carolina State University, and University of Guelph researchers investigating the connection between dilated cardiomyopathy and diet. 1995 Mar. 17.
  • Pottenger F.M. Jr. Pottenger’s Cats. La mesa, CA, US: Price-Pottenger Nutrition Foundation. 1983.
  • Smith C.A. Research roundup: changes and challenges in feline nutrition. J Am Vet Med Assoc. 1993;203:1395-1400.
  • Sousa CA, Stannard AA, Ihrke PJ, Reinke SI, Schmeitzel LP. Dermatosis associated with feeding generic dog food: 13 cases (1981-1982). J Am Vet Med Assoc. 1988 Mar 1;192(5):676-80.
  • Steinman D. Diet for a Poisoned Planet. New York, NY, US: Ballantine Books. 1990:355.
  • Strieker MJ, Morris JG, Feldman BF, Rogers QR. Vitamin K deficiency in cats fed commercial fish-based diets. J Small Anim Pract. 1996 Jul;37(7):322-6.
  • Strombeck D. The question of bacteria in processed pet foods. Excerpted from Home Prepared Dog & Cat Diets, The Healthful Alternative. Date unknown. http://njboxers.com/Question.htm, accessed 29 Jul. 2004.
  • Union of Concerned Scientists. Hogging it: Estimates of antimicrobial abuse in livestock. Jan. 2001.
  • World Health Organization (WHO). The Medical Impact of the Use of Antimicrobials in Food Animals: Report of a WHO Meeting, Berlin, Germany, 13-17 October 1997. http://www.who.int/emc/diseases/zoo/zoo97_4.html, accessed 12 Aug. 2004.

Prevedeno i sažeto po https://sustainablepetfood.info/meat-based-dietsupdated-version-1/

Poveznica do dodataka: https://sustainablepetfood.info/appendices/

Što su kolačići?